O biću sa tako iskrenim očima... Mnogo toga, samo lepog... Bilo je tu raznih momenata. Onih koji su me krojili kao jasnu viziju jedne savršene forme sklada, poistovećene sa njenim nemilosrdnim duhom stvaralaštva, a opet onih koji su me gurali u zbunjenu formu osećanja, čežnje i nemogućnosti dostizanja tog savršenstva... Iskreno, verovatno zbunjujuće, volim i jednu i drugu... Onako, hrabro... Potrebno je posedovati hrabrost spartanskog vojnika sa ogromnim srcem požrtvovanja, da bih voleo tako dve savršeno umršene, a opet tako jasne forme kreativnosti koje su grlile moje biće od samog momenta susreta sa njenim očima... još nije trenutak stvarnosti pružio ruke... čežnja... Tako je decidna u svim svojim formama izražavanja, pokret, glas, reč,... samo su bili ukrasi njenih razmišljanja... Ona tako spontano slika rečima... Piše sluhom srca... slovo po slovo, reč po reč, rečenicu po rečenicu... ona plete džemper razmišljanja, ona zna da zaustavi dah... Taj minut sopstvenog ćutanja uvek sam gledao kao nagradu, melem vlastitoj duši kada je god bio potreban, a to je tako bivalo često... Čitavši slike, svakim danom, svakim trenutkom svoje sopstvene otvorenost ka mišlju, bilo mi je jasno kako je svaki moj pozitivan atom u stvari njen... Jasno mi je kao iskrenost njenih očiju, da haotična kretanja mojih atoma kreativnosti dobijaju smisao... Braun je pao! Blažen osećaj pripadanja... Boja njenog glasa je magična... diriguje strast, opija... jednom rečju alhemija... Na dane slušanja si prvim tonom spreman... njen glas... Slušam ga, tiho, u sebi... bluz... treperim... Tin pan alley života u potpunjen u kolaž tako jasnih lepota... svaka za sebe, i svaka autentična, a sve zajedno u jednoj slici... Mona Lisa... Mnogo tajni skrivenih u formi... kako to golica maštu i budi je... iznova i iznova... mogao bih tako danima razmišljati o mogućnostima koje iznedre iz mene ono što ostavljam čovečanstvu ponosan... To čini ono najboljeg mene, onaj moj ponos na stih koji svakim čitanjem približava suštinu života na različiti način... Možda poučan, možda lep, možda i ne...?! U svakom slučaju ovo moje sledovanje vazduha koje sam nekim božanskim pravom zavredeo kao jedinka rado delim sa dubinom njenog kreativnog pogleda, tom idejom savršenstva koju tako lepo priča i deli samnom svakim novim danom... Ona je jedna, ona je inspirativna, ona je nektar umetnosti, ona zna tajnu... Ćuti i mazi... A moje je samo da sačekam taj dodir, momenat koji će upotpuniti vitraž večne težnje, momenat koji će doneti deo koji će obojiti u crveno... san u jednom sasvim mogućem dodiru...

...čekanje...